Više nema smisla ovo nazivati slučajnošću. Više nema smisla govoriti o jednom lošem danu, jednom krivom zvižduku ili jednom nespretnom VAR-u. Nakon svega što gledamo posljednjih tjedana, a posebno nakon nove bure poslije utakmice Vukovara i Lokomotive, hrvatsko suđenje ušlo je u zonu u kojoj svaka nova sporna situacija više nije iznenađenje, nego očekivani nastavak istog obrasca.
HNK Vukovar 1991 danas se službeno oglasio i bez uvijanja poručio da izražava “krajnju zabrinutost i ogorčenje” zbog niza spornih, nedopustivih i teško opravdivih situacija koje su, kako tvrdi klub, izravno narušile regularnost natjecanja i utjecale na borbu za ostanak. Posebno su izdvojili jučerašnji susret s Lokomotivom i poništeni pogodak Gonzaleza, uz tvrdnju da je provjera trajala gotovo pet minuta, a da je ključna kamera za procjenu zaleđa bila izvan funkcije. Ako je to doista standard po kojem se odlučuje u utakmicama koje lome sezonu, onda je pitanje potpuno jasno: o kakvoj regularnosti više uopće govorimo?
I tu dolazimo do srži problema. Ovo više nije samo priča o Vukovaru i Lokomotivi. Ovo je priča o kontinuitetu pogrešaka, konfuzije, nedosljednosti i sve lošijem dojmu da sustav ne kontrolira utakmice, nego da utakmice kontroliraju kaos, improvizacija i naknadna objašnjenja.
Pisali smo već o Varaždinu i Istri. Pisali smo o situaciji koja je izazvala nevjericu i burne reakcije, a onda je stigla i sudačka analiza koja je jasno navela da “minimalni kontakt” u toj akciji nije prekršaj iz Pravila nogometne igre. Drugim riječima, ono što je na terenu presuđeno kao razlog za poništenje gola, naknadno je u službenoj analizi praktički ogoljeno kao pogrešna procjena. To nije sitnica. To je izravni udar na rezultat, na bodove i na povjerenje klubova da će ih se suditi jednako.
Pisali smo i o utakmici Rijeke i Vukovara. I tamo je sudačka analiza naknadno utvrdila da Rijeka nije trebala dobiti kazneni udarac iz kojeg je došla do pobjede. Dakle, još jedan slučaj u kojem se klub s pravom osjećao oštećenim, a potvrda je stigla tek kad se šteta više nije mogla popraviti. U hrvatskom nogometu očito je postalo normalno da se pravda dijeli retroaktivno — bodovi odu, rezultat ostane, a klubovima se poslije servira analiza kao hladna utjeha.
Pisali smo i o kup-utakmici Rijeke i Hajduka, jednom od najsramotnijih primjera sudačkog raspada u recentnom razdoblju. HNS-ova analiza tada je secirala više spornih situacija, uključujući one u kojima je VAR morao intervenirati, one u kojima je glavni sudac pogrešno procijenio duel, te one koje su naknadno morale biti ispravljane. Kada u jednoj tako velikoj utakmici imate niz teških repova, onda to više nije tema samo jednog suca ili jedne večeri. Onda je to simptom sustava koji ozbiljno puca po šavovima.
A sada, nakon svega toga, dolazimo do Vukovara i Lokomotive. U trenutku kada se svaki bod broji kao zlato, kada donji dio tablice gori i kada se klubovima sezona lomi iz kola u kolo, dobili smo još jednu situaciju koja otvara više pitanja nego što daje odgovora. Ako je ključna kamera za procjenu zaleđa bila izvan funkcije, kako je moguće da se uopće dođe do odluke koja nosi toliku težinu bez pune tehničke sigurnosti? Ako se već koristi VAR kao vrhovni alat preciznosti, kako je moguće da javnost, klubovi i gledatelji ostanu bez jasne i uvjerljive prezentacije onoga što je presudilo? I najvažnije — koliko puta se još mora dogoditi ista stvar da bi netko priznao da problem više nije epizodan, nego strukturalan?
Najveći problem nije samo u tome što se griješi. U nogometu će pogrešaka uvijek biti. Najveći problem je što se ovdje prečesto griješi u ključnim trenucima, u utakmicama s velikim ulogom, uz pomoć tehnologije koja je uvedena upravo zato da takve pogreške smanji. Kad VAR umjesto sigurnosti donosi još veću sumnju, kad sudačke analize redovito dolaze tek nakon što je šteta već napravljena, i kad se iz tjedna u tjedan gomilaju novi repovi, onda više nije riječ o nesretnom nizu. Onda je riječ o alarmu.
Zato je Vukovarovo oglašavanje puno više od klupske ljutnje nakon jedne utakmice. To je glas kluba koji je očito izgubio povjerenje da će na terenu dobiti minimum profesionalnog standarda. A kad klubovi počnu javno govoriti da je narušena regularnost natjecanja, onda Savez više nema luksuz šutnje, čekanja i birokratskog skrivanja iza hladnih priopćenja.
Jer problem više nije samo jedna sporna odluka. Problem je što se u manje od mjesec dana nakupilo previše spornih odluka, previše naknadno potvrđenih pogrešaka i previše situacija nakon kojih se svi pitaju isto: tko je odgovoran i kada će netko konačno snositi posljedice?
Hrvatski nogomet ne treba nove floskule. Ne treba nove fraze o povjerenju, edukaciji i komunikaciji. Treba jasnu odgovornost, jasne standarde i jasan odgovor na pitanje kako je moguće da se iz tjedna u tjedan ponavljaju stvari koje bi se na ovoj razini morale svesti na minimum.
Jer ako se i ovo pokuša gurnuti pod tepih, onda više neće biti problem samo suđenje. Problem će biti poruka da u hrvatskom nogometu možeš pogriješiti koliko god puta treba — i nikome ništa.
